This post is not available in English.
Zravo cure :) Nije me bilo skoro će dvije sedmice, ali od danas službeno započinjem to nadoknađivati, obećavam!
Ovo će biti jedan, vjerujem, jako dug, živčan i filozofski post, pa ako vam se od takvih diže kosa na glavi, preskočite.
Naime, radi se o high-end kozmetici, o kojoj se više počelo pričati od otvorenja Chanel studia u Zagrebu. Definitivno uzbudljiv događaj, studio sa jednim od najpoznatijih kozmetičkih brendova današnjice, a k tome još i sa profesionalcima spremnim na dijeljenje vrlo korisnih savjeta. Bloggeri i forumaši su se uveliko raspisali o tome, ali se tada pojavljuje i druga strana medalje, koja je do prije tek povremeno izvirivala kad bi se između imena brendova tipa Essence, Catrice, Maybelline, L'Oreal, pojavilo i ime Chanel ili Dior. (Ako mislite da je svrha posta današnji članak na Šminkerici, varate se, toga je mnogo puta bilo i prije na ostalim blogovima i forumima). Ta druga strana medalje nosi sve što nema veze sa kulturom, pristojnim primjedbama i gramatikom.
Dakle, pojedinci u napadu zelenjenja od ljubomore vjerovatno udare glavom o ćošak nekog drvenog kućanskog predmeta, i tako ošamućeni se prihvate tastature. Ne razmišljaju o onome što pišu, tako da su kontraindikacije poput gramatike trogodišnjeg djeteta i riječnika istog neminovne. I onda počinje trolanje. Za one koji ne znaju, trolanje je pisanje izazivačkih postova na Internetu s ciljem da se izazovu burne reakcije. To uključuje i skretanje s tema, nepristojnost, vođenje besmislenih rasprava i tako dalje.
Uvijek sam bila jedna od neutralnih osoba, tipa "ne uplići se u ono što nema veze s tobom" i slično. Vidim bezobrazne komentare i nekonstruktivne i neargumentovane kritike, ignoriram ih i produžim svojim putem.
Ali u posljednje vrijeme moj majušni mozak jednostavno ne može da shvati dokle ljubomora i glupost neki ljudi dosežu.
O skupljoj kozmetici nemam neko posebno mišljenje. Ne kupujem je jer ovo što imam mi je dovoljno dobro. Uvijek sam smatrala da, ako nekad počnem kupovati istu kad se zaposlim, to će biti samo zbog nijansi :) Ali ko voli, nek izvoli, ko sam ja da se protivim?
Ali pojedini ipak smatraju da jesu neko i nešto ko zarađuje novac za druge koji ga troše na "hrpu gluposti i iluzija". Ljudi, svako ima svoj novac i s njime radi što hoće. Zar nije tako? Zar bih ja sad trebala djevojci koja si može priuštiti da kupuje high-end kozmetiku, kupuje u parfimeriji, trebala prići i reći: "Jao, to ti ne treba, ti si mlada, ne treba ti, to je smeće, zašto bacaš novac?" kao da sam ga ja zaradila za nju i dala joj ga u ruke.
Također sam primjetila da se novac smatra mjerilom kvalitete, u smislu, što skuplje, kvalitetnije. Eh pa ne, drage moje, cijena je samo brojka koja označava svotu novca u zamjenu za određeni proizvod, a kvalitet varira od proizvoda do proizvoda, od jedne do druge osobe ovisno o njihovim potrebama, a ne cijene. Isto tako mi je glupost postavljati stereotipe tipa "ako je taj i taj brend, kvalitetno je". Mnogo cura u mom gradu kupuje samo Max Factor dok su meni njihovi proizvodi koje sam do sada probala katastrofa. Ili ako neko kupuje samo Chanel, Dior, i onda svuda širi to ispravdavajući se :"Ne kupujte ništa drugo, ovo je kvalitetno" (čitajte ovaj post sve će vam biti jasno). Dolazim do zaključka, ako neko koristi tu i tu nijansu pudera, i savršeno mu odgovara, to bi kao trebalo biti kvalitet i svaka osoba bi trebala koristiti baš tu nijansu?
Na pudere se posebno osvrćem jer kupovina i pronalaženje idealnog može biti itekako teško i zeznuto. Svako ima različitu kožu, koja treba različitu njegu i tretman. I dok su nekome Maybelline puderi i više nego odlični, nekome pak nedostaje ono "nešto", bilo to da je trajnost, pola nijanse tamnije ili svjetlije, ili ugodan osjećaj na koži. Dakle puder nije samo nešto čiju biste nijansu trebali pogoditi, puno je drugih kriterija koji prodinose kvaliteti.
Bilo vrijeme krize ili ne, sasvim je normalno razmisliti o kupovini bilo kojeg proizvoda, posebno ako već imamo nešto slično, ili nam je nešto drugo potrebnije. Ali, to je privatna stvar, zašto bismo razmišljali za druge ili drugi razmišljali za nas. Ne, to nije normalno. To je bezobrazno i zove se zabadanje nosa u tuđi život.
